Sredinom 2002. godine u Beogradu je ubijen policijski general Boško Buha. Ubica je pucao u njega iz zasede ispred hotela „Jugoslavija“ u trenutku kada je Buha krenuo da uđe u službeni džip. U racijama koje su usledile, policija je uhapsila više osoba, a za organizovanje ubistva sumnjičila je Željka Maksimovića zvanog Maka, istaknutog člana kriminalnog klana „Amerika“. Maksimović je u tom trenutku policiji odveć bio poznat – hapšen je zbog korišćenja falsifikovanih dokumenata, ali i zbog ubistva policajca za koje mu se nikada nije sudilo.
Više teksta
Sredinom 2002. godine u Beogradu je ubijen policijski general Boško Buha. Ubica je pucao u njega iz zasede ispred hotela „Jugoslavija“ u trenutku kada je Buha krenuo da uđe u službeni džip. U racijama koje su usledile, policija je uhapsila više osoba, a za organizovanje ubistva sumnjičila je Željka Maksimovića zvanog Maka, istaknutog člana kriminalnog klana „Amerika“. Maksimović je u tom trenutku policiji odveć bio poznat – hapšen je zbog korišćenja falsifikovanih dokumenata, ali i zbog ubistva policajca za koje mu se nikada nije sudilo.
Policajci su tokom istrage Buhinog ubistva došli do veze kriminalaca sa agentima bezbednosne službe pošto su kod Maksimovićevih saradnika pronašli dva pištolja i pušku koji su bili registrovani na obaveštajnu agenciju, današnju Bezbednosno-informativnu agenciju (BIA). Obaveštajac Dragan Alijević je uhapšen i optužen jer je kriminalcima dostavio oružje, a njegov nadređeni Goran Rajčić zato što mu je dao ključ od magacina odakle je on ovo oružje uzeo.
Za ubistvo Buhe optuženi su Maksimović i još četvorica u aprilu 2003. a na teret im je stavljeno, pored ubistva generala Buhe, i planiranje likvidacija visokih državnih zvaničnika. Ubistva su, piše u optužnici, planirali da bi „kod građana izazvali strah i atmosferu neprikosnovene moći“ koja bi omogućila da kriminalna grupa postane nedodirljiva u novom političkom poretku i da sebi obezbedi pozicije sa kojih bi mogli da kontrolišu ilegalne poslove poput trgovine drogom i cigaretama.
Meta im je, kako je utvrdilo tužilaštvo, bio i tadašnji premijer Zoran Đinđić. Plan je bio da se na njegovo mesto dovede Vojislav Koštunica, jer je grupa imala svoje ljude u njegovom okruženju, tvrdilo je tužilaštvo.
Ključni dokazi tužilaštva bili su prisluškivani telefonski razgovori. Optuženi su u razgovorima govorili u šiframa, koje je tužilaštvo dešifrovalo.
„Mora Oštičava (Koštunica) da dođe i da postavi novi kurs, a Zrika (Đinđić) ide i verovatno da će ga još u glavu popiti (…) mora da bude perušanje (ubijanje)“, čuje se kako Maka govori u jednom razgovoru koji je policija prisluškivala. Rekao je i da Koštunica nije svestan tog plana. „Ma on i ne zna. Mi ubacujemo sve okolo njega.“
Suđenje je počelo pet meseci nakon podizanja optužnice. Maksimoviću se sudilo u odsustvu.
Nikola Maljković, kome se sudilo da je lično pucao u Buhu, nije želeo da iznese odbranu na sudu da se ne bi, kako je tvrdio, „manipulisalo njegovim glasom u vezi sa snimljenim telefonskim razgovorima“. Ipak, tokom istrage se žalio da je prilikom hapšenja preživeo torturu tvrdeći da su ga policajci tukli, gazili, bacali u reku sa kesom na glavi. Rekao je i da su dokazi koji su pronađeni u njegovom stanu – pištolj i mobilni telefon koji je navodno korišćen u noći ubistva Buhe – podmetnuti.
Agenti BIA-e negirali su da su imali bilo kakve veze sa Makinom grupom i nestankom oružja iz magacina obaveštajne agencije.
Tokom nešto više od godinu dana, koliko je trajalo suđenje do donošenja presude, svedočilo je oko 50 osoba, među kojima ljudi iz policije, bezbednosne službe i podzemlja.
U novembru 2004. godine Maksimović i ostali oslobođeni su optužbi za ubistvo Buhe i zatim su pobegli iz zemlje.
Za sudije je bilo sporno kako je tužilaštvo dešifrovalo razgovore navodeći da način komunikacije i izrazi koji se upotrebljavaju u njoj ukazuju da je reč o zatvorenoj grupi i da, upravo zbog toga, niko osim sagovornika ne zna pravo značenje šifri. Navode i da u razgovorima nema ni traga stvaranju plana za ubistvo Đinđića, niti bilo koga drugog.
„U tim razgovorima nema ničeg neuobičajenog, odnosno oni ni u čemu posebno ne odstupaju od uobičajenih razgovora i komentara koji su karakteristični za naše građane kada su u pitanju dešavanja na političkoj sceni. Nekada su ti razgovori i komentari malo žustriji, ali u njima nema ni traga o stvaranju nekog konkretnog ili bilo kakvog drugog plana za likvidaciju tadašnjeg predsednika vlade dr Zorana Đinđića”, piše u presudi koju je potpisao sudija Zoran Tatalović.
Sudije smatraju i da to što optuženi koriste žargon takođe nije neobično budući da je uobičajeno da grupa ljudi koji su na neki način povezani vremenom razvije sistem komunikacije karakterističan samo za nju.
U presudi piše i da je istraga loše vođena te da, između ostalog, nisu uzete izjave od očevidaca odmah po ubistvu Buhe, niti im je urađena „parafinska rukavica” - test kojim se utvrđuje da li je neka osoba pucala, što je uobičajena procedura u ovakvim situacijama. Takođe, za sud je bila sporna i analiza baznih stanica koja je pokazala koji sve brojevi mobilnih telefona su bili oko mesta ubistva Buhe i otkrila da je među njima bio telefon koji je pronađen kod Maljkovića u stanu. Sud je odbacio ovaj dokaz tužilaštva tvrdeći da se ne može sa sigurnošću utvrditi da je to taj telefon s obzirom da su u to vreme ljudi često dekodirali telefone i tako menjali njihove jedinstvene brojeve (IMEI), pa se moglo desiti da dva telefona imaju isti broj.
Drugi ključni dokaz tužilaštva – svedočenje Slobodana Resimića koji je ispričao da mu je Maljković lično ispričao da je ubio Buhu – sudije su odbacile kao nepouzdano tvrdeći da je više puta menjao priču, kao i da je bio pod uticajem Dušana Spasojevića, vođe zemunskog klana koji je bio u sukobu sa Makinom grupom.
Osim Resimića, u vezu sa zemunskim klanom dovodio se i inspektor koji je radio istragu ubistva - Slobodan Pažin, a koji je u međuvremenu bio optužen da je sarađivao sa ovom kriminalnom grupom. Tokom postupka pojavile su se teze da je Buhu likvidirao zemunski klan, a da je ubistvo namestio Makinoj grupi, ali sud se time nije bavio, piše u presudi.
Tužilaštvo se žalilo na ovakvu presudu ukazujući da je svedok Slobodan Resimić je sa sigurnošću prepoznao glas Željka Maksimovića u telefonskim razgovorima i sud je iste trebalo da uzme u obzir. Tužilaštvo tvrdi i da sud nije dobro analizirao ragovore kada je zaključio da se radi o uobičajenoj komunikaciji.
“Da se sud zaista upustio u analizu snimljenih razgovora na pravilan način i sveobuhvatno došao bi do zaključka da se s obzirom na događaje koji se odigravaju u vreme kada su vođeni telefosnki razgovori između optuženog Maksimovića i pripadnika njegove bande mogu protumačiti pojedini izrazi koje upotrebljavaju a koji se odnose na imena političara, od kojih su neki na državnim funkcijama, ali i termini kojima označavaju pojedine vrste oružja, likvidacije”, piše, između ostalog, u žalbi tužilac Nebojša Marković.
Vrhovni sud Srbije uvažio je ovu žalbu i ukazujući na niz nejasnih odluka sudija, ukinuo je deo presude koji se odnosi na ubistvo Buhe i u oktobru 2005. godine vratio na ponovno suđenje.
Postupak za ubistvo Buhe ni posle 17 godina nije okončan, a ponovljeno suđenje se nije ni održalo pošto su svi optuženi u bekstvu.